Bliži se 11. svibnja, dan posvećen majkama. Majčin dan više je od samog datuma označenog na kalendaru ili prilike za kupnju cvijeća i čestitki – to je iskrena proslava žena koje oblikuju naše živote. Tog se dana slavi ljubav i uloga majke, a ističe se snaga i žrtve koje majke diljem svijeta podnose svaki dan. Majke se slave i kroz književnost, u doslovnom ili prenesenom značenju, kao u sljedećim slikovnicama.
Majčinstvo nije univerzalno iskustvo. Majke dolaze u raznim oblicima, kao i njihova djeca. Zajednička im je beskrajna ljubav koju pružaju svojoj djeci. Tome svjedoči priča jedne brižne patke koja je slučajno postala majka krokodilu.
Ova dirljiva slikovnica prikazuje bezgraničnu ljubav majke prema djetetu. Tiha je i topla. Polagano čitatelja uvodi u patkin majčinski svijet i vodi ga kroz odrastanje njezina djeteta krokodila, sve do njezine starosti.
Bavi se teškim temama i trenutcima poput onoga u kojem je red na djetetu da se brine o roditelju. Progovara o starenju i bolesti na vrlo topao i nježan, jednostavan i djeci razumljiv način. Uz životinjske se likove ponekad lakše ispričaju priče iz ljudskih života, a različitosti nas obogaćuju.
Da je ponekad teško imati razumijevanja za vlastite ukućane, pokazuje protagonist slikovnice Hoću kući.
Nikoli su roditelji strašno išli na živce. Imali su mnogo pravila i zahtjeva. „Nikola, ne trči, ne skači po sofi, tišina, gledamo vijesti!“ govorili su mu. Takvo mu stanje nije odgovaralo, pa je odlučio potražiti nove roditelje.
Toliko je to želio da je završio u Svemiru! Na nekom planetu, daleko od Zemlje na kojoj je ostavio svoje roditelje, pokušavao je živjeti s različitim roditeljima. Neki su bili previše mladi i samo su se htjeli igrati, neki su bili previše strogi, a neki pak preblagi.
Nakon silne potrage za savršenim roditeljima, sve više su mu nedostajali njegovi pravi roditelji – i oni, i njegova mlađa sestra, iako mu je ponekad bila naporna. Toliko su mu nedostajali da mu se čak ni pranje posuđa nije činilo mrskim.
Nikola se sjetio da su njegovi roditelji bili dovoljno strogi i dovoljno zaigrani – baš onako kako mu je odgovaralo. Volio je imati obaveze, ali i zabavljati se. Kroz svoje je putovanje shvatio da ni jedna obitelj nije savršena, a da je njemu baš njegova potpuno normalna.
Ponekad znamo reći „more je dom svim ribama“, ali jeste li ikad čuli nekoga da kaže „more je majka svih riba“? Upravo nam to poručuje Piret Raud, autorica ove neobične slikovnice.
More ih hrani, kupa, vodi u šetnju parkom i čita priče za laku noć – baš poput svakog roditelja.
More napusti svoje ribe, kao što Nikola napusti svoje roditelje u Hoću kući. Ponekad djeca ne mogu podnijeti prigovaranje roditelja, a ponekad roditelji trebaju odmor od djece. Zato se more jednog dana odluči udaljiti u potrazi za mirom.
Kasnije mu bude žao i vrati se svojoj „dječici“. I ribe i more kroz odvojenost nauče važnu lekciju – za ribe je opasno da žive same i jedno drugome nedostaju. Naposljetku uspiju postići kompromis i sada žive skladno. Ipak, more bez riba ne može, kao ni ribe bez mora.
Slikovnica govori o važnosti majki – o tome kako se djeca snalaze bez njih i koliko su im potrebne. O tome kako se majke brinu za svoju djecu, unoseći mir u njihove živote i štiteći ih.
Svaka mama u sebi kriva jednog zmaja. Zmaj izlazi kad je mama ljuta. Njezina kći zapitkuje o čemu se tu radi, dok čitatelji znaju da je zmaj osjećaj ljutnje koji nastaje iz svakodnevnih problema.
Djevojčica je nestašna i boji se da bi svojim postupcima mogla izazvati zmaja i da će mama početi rigati vatru. Ali mama kaže da ga ona ne može dozvati. Što god djevojčica učinila, majka nikad neće dopustiti svojem zmaju da izađe pred njom, želi ju zaštititi od svijeta, ali i od sebe same.
Djevojčica ipak misli da je dobro imati zmaja. Njegova je pojava fascinira pa s majkom pokušava zamisliti tog zmaja. Raspravljaju o tome kako on izgleda, koje je boje i oblika. Saznajemo da mamin zmaj mijenja boju ovisno o intenzitetu njezinih emocija. Upravo se takva vizualizacija koristi i u terapiji.
Psihologinja Elaine Ryan navodi narativnu terpaiju kao dobar način samoregulacije emocija koji se može koristiti i kod djece i kod odraslih. Ljutnja se prepoznaje kao osjećaj koji nas svojim intenzitetom tjera na ne baš lijepe postupke i ponašanja. Kad to osvijestimo, možemo drugačije i bolje reagirati. Na taj način ovladavamo svojom ljutnjom, intenzivnim osjećajem koji se lakše otpušta. Tako i mamin zmaj postaje samo bezopasni, uspavani plišanac.
