Suosjećanje jedna je od divnih ljudskih osobina, a koja je posebno izražena kod najmlađih. Ponekad ta predivna osobina ili osjećaj tijekom odrastanja slabi, a ponekad sasvim nestaje. U ovoj priči, kroz nevine oči i čisto srce dječaka Dine podsjećamo da pokraj nas ne žive uvijek sretni ljudi, ljudi s naslovnica i života koji bi punio šarene časopise. Ponekad je potrebna i dječja ruka da nas upozori da ne budemo samodovoljni, da vidimo i pomognemo. Možda je prijateljstvo dječaka Dine i beskućnika Andrije samo san ili ono što bi se iz sna trebalo prelijevati svakodnevno u naše živote kako bismo i sebi i najmlađima pokazali ljudskost kao ideal. Ne okrećimo glavu, jer ne veli se uzalud: sreća se množi kad se dijeli.