Ovo je zanimljiva priča o lutajućem čarobnom kišobranu koji svoje trenutačne – same, tužne, žalosne, nezadovoljne, namrgođene – vlasnike spašava od kiše, ali još više – od nezadovoljstva, nesreće, tuge.  Čini ih radosnima, pa plešu i skaču od sreće i veselja, a bili su tako nesretni, tužni, tužni…Kišobran pomiri prijatelje koji su bili posvađeni, kišobranara i majstora Jozu, spaja momka i djevojku, pomaže liječniku, a stjuardesu spašava od londonske kiše. Moglo se naš kišobran naći na najrazličitijim mjestima: u bolničkim čekaonicama, pod školskim klupama, na željezničkom kolodvoru, u tramvajima i autobusima, na brodovima.  Nekoliko je puta ostao kao zaboravljena prtljaga u zrakoplovima. Bio je i čest stanovnik ureda za izgubljene stvari.Vjerovali ili ne, jednom je čak letio raketom. Pronašao bi ga uvijek onaj tko bi ga u tom trenutku najviše trebao. A to znači najtužnija ili najusamljenija osoba koja je prolazila pokraj njega.  Koliko god to čudno bilo, oni koji su bili veseli nisu ga ni primjećivali. A bio je toliko fluorescentan da samo što nije svijetlio u mraku – blistao je i širio svjetlost oko sebe – svjetlost koja je značila sreću, radost… I, što je najljepše – tom je svjetlošću usrećivao sve one koji su bili sami, tužni, nesretni… kojima je trebala njegova svjetlost.  Bila je to zaista čarolija – a on je bio čaroban kišobran!