,,Zovem se Armando i mrtav sam.” – riječi su kojima Gabriel Mejía Abad počinje ovaj kratki ilustrirani roman. No, ,,ne boj se” – nastavlja dalje Armando – ,,nisam došao ni zbog čega drugoga doli da ti ispričav svoju priču”. No, kakva je to priča?

Naime, ova ilustrirana knjiga istražuje složeni zadatak rekonstrukcije i prisvajanja života Armanda Nieta, čija je priča tragično završila 1979. u Bogoti. Naime, Armando Nieto Jaramillo bio je spreman učiniti sve kako bi ispunio svoj zadatak: oteti zrakoplov DC3 iz kolumbijskih zračnih snaga i srušiti ga na kuću svojih roditelja. No, priči o njegovu životu Abad pristupa drukčije. Besprijekorno spajajući elemente istine s maštovitom fikcijom, autor crpi inspiraciju iz osobnih sjećanja iz djetinjstva – trenutaka obojenih dubokim očajem i prolaznim bljeskovima nade. Osim toga, autor se bavi snovima o budućnosti, istraživanjima ljubavi i seksualnosti te višestrukom maštom koja ga i dalje izaziva. Kroz prizmu Armandovih formativnih godina, narativ također provlači teme budućih težnji, složenosti ljubavi i seksualnosti te slojevite mašte koja ostaje izvor utjehe i borbe. U svojoj srži, priča osvjetljava dvostruku prirodu želje: duboko ukorijenjenu čežnju za istinskom vezom suprotstavljenu promjenjivoj, često neumoljivoj opsesiji.

U trenutku kada je Armando Nieto učinio ono što je učinio tog jutra 1979., imao sam samo godinu dana i živio sam u Medellinu, gdje sam rođen, a moj brat Santiago imao je samo nekoliko mjeseci. Moja majka je dala otkaz, a moj otac je radio za američku tvrtku koju je osnovao unuk Williama Burroughsa, prodajući računala koja su sada muzejski eksponati. Prije nekoliko mjeseci pročitao sam Armandovu priču i osjetio trenutnu povezanost, ne zato što ne poštujem svoje roditelje (iako, ponekad, priznajem, postao sam toliko opsjednut njima da sam izgubio iz vida svoje poštovanje prema njima), već uglavnom zato što sam osjetio sličnosti među nama koje su otkrivale čudnu i složenu prirodu djetinjstva. Kažem da sam to “osjetio” jer ne znam više o Armandu od onoga što je želio učiniti tog jutra u dobi od dvadeset i četiri godine, što su neki vijesti odmah povezali s mentalnom bolešću, zlostavljanjem i depresijom. Međutim, ono što želim jest zamisliti njegovo djetinjstvo i adolescenciju, izvan žutih naslova u tisku i posttraumatskog stresa koji je pogodio Bogotu tog jutra 1979. – Gabriel Mejía Abad, 2021.

Ovoj kratkoj fikciji kolumbijski autor pristupa kao vježbi rekonstruiranja i prisvajanja života koji se završio tragično. Kroz svoje vlastito sjećanje na događaje iz djetinjstva, za koje kaže da su ga zbližili s ludilom i očajem, ali i kroz vlastite snove o budućnosti i ljubavi, pokušava shvatiti lik Armanda Nieta Jaramilla. 22. kolovoza 1979. u ranim jutarnjim satima, oko pet sati ujutro, Armando Nieto Jaramillo napustio je obiteljsku kuću u kvartu Marco Fidel Suárez, na jugoistoku Bogote, a 35 minuta kasnije ušao je u zračnu luku El Dorado. Nieto je kao zaposlenik državne aviokompanije Satena, iskoristio spomenutu činjenicu, i neopaženo prošao sigurnosne kontrole. U džepu je držao pištolj kalibra 38, i bio je spreman učiniti sve kako bi ispunio svoj zadatak: oteti zrakoplov DC3 iz kolumbijskih zračnih snaga i srušiti ga na kuću svojih roditelja. Meija pokušava zamisliti njegovo djetinjstvo i adolescenciju mimo žutih naslova u tisku i posttraumatskog stresa koji je zahvatio Bogotu tog jutra 1979. godine.