U Lunaparku opisujem događaj iz vlastitog djetinjstva – dan kad sam se, s tri i pol godine, izgubila u Njemačkoj. Usred vožnje na malom biciklu u dvorištu u kojem sam se igrala, vlasnica kuće me čvrsto gurnula s bicikla, vikala na mene i izbacila na ulicu . Ništa je nisam razumjela, a od šoka i straha nisam mogla dozvati tetu koja me je taj dan čuvala. Krenula sam hodati ulicama. Nisam plakala jer sam u mislima imala samo jednu želju: pronaći mamu i tatu i čvrsto ih zagrliti. Putem sam susrela djecu koja su se igrala na ulici. Prišla sam im i ispričala što mi se dogodilo. Gledali su me dugo, nešto mi dobacili i vratili se igri. Nisu me razumjeli. Tek tada sam briznula u plač i nastavila hodati u suzama. Ne znam koliko dugo sam hodala. Znam samo da više nisam mogla plakati. Suze su zamijenili jecaji. Odjednom mi je prišao čovjek kojeg sam razumjela, ali nisam poznavala. Ustuknula sam kad je rekao moje ime. Dugo me je uvjeravao da je on prijatelj tate i mame i da je sretan što me je našao, a ja sam ga samo gledala i lagano se micala od njega jer ga nisam mogla prepoznati. Odjednom, kao da se nečeg sjetio: skinuo je šešir i pokazao mi ćelavu glavu. Tek tada sam ga prepoznala.