Zaigrana je ovčica bila mamina i tatina maza koja je najviše voljela plave cvjetiće i igranje s prijateljima na seoskom imanju. Jednoga su je dana roditelji obavijestili da će uskoro dobiti brata.
Ovčica je najprije bila iznenađena i zbunjena, no ubrzo je počela osjećati strah: „Hoće li me mama i tata prestati voljeti kad se rodi braco? Čija ću ja onda biti maza? Tko će mene paziti i čuvati?”. Imala je čak i noćne more te nije navečer od brige mogla usnuti. Mama i tata su shvatili što muči njihovu djevojčicu, utješili su je i pomogli joj da se umiri i ponovno osjeća sigurno i voljeno.

Osjećaj straha kod djece
Sva djeca doživljavaju strah te se to smatra normalnim dijelom djetetova razvoja. Bez obzira na to čine li se odrasloj osobi djetetovi strahovi realni ili ne, za dijete su oni realni i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete ponovno osjeća sigurno i zaštićeno uz njih. Kako se djetetova mašta isprepliće s realnošću, osobito je važno da roditelj (i/ili druga odrasla osoba koja odgaja dijete) pomogne djetetu da se nosi sa strahom, da ga smiri, da mu pruži podršku uz pomoć fizičkoga kontakta i umirujućih riječi.

Strah i gubitak osjećaja sigurnosti zbog novonastale obiteljske situacije
Djetetu je obitelj sigurna zona, okolina u kojoj se osjeća sigurno, i kroz to zadovoljava svoju osnovnu potrebu. Bilo kakve promjene u obitelji kod djeteta mogu poljuljati osjećaj sigurnosti. Što je dijete mlađe, to će teže razumjeti što neka promjena podrazumijeva i nosi sa sobom. Stoga upravo taj strah od nepoznatoga može prouzročiti da se dijete povlači, da djeluje zbunjeno, nesigurno ili da bude razdražljivije. Strah često može biti zamaskiran u različita nepoželjna ponašanja jer se sa strahom javlja i povišena napetost u tijelu koju dijete može izraziti na različite načine, katkad i agresivnim ponašanjem. Stoga je važno shvatiti što se nalazi iza djetetova nepoželjna ponašanja i povratiti mu osjećaj sigurnosti.