Ja sam Marko i imam šest i pol godina. Idem u vrtić, a već tri godine ne pričam dobro. Kad sam počeo slagati dulje rečenice, nešto je u mom govoru puklo. Kao da se govor pokvario. Djeca su me čudno gledala, svi su me počeli čudno gledati. Joj, bilo mi je jako neugodno.

Dječak Marko uskoro će krenuti u školu i po svemu je baš kao i njegovi prijatelji u vrtiću, osim po jednoj stvari. Marko muca. Njegovi problemi s govorom počeli su još dok je bio sasvim mali i tek učio slagati rečenice. U priči „Pjev riječi“ Marko će nam ispričati kako izgleda njegovo djetinjstvo, čemu se nada i što sve treba svakoga dana učiti i vježbati kako bi svladao vještinu o kojoj drugi ni ne razmišljaju a koja mu je potrebna kako bi se bolje povezao sa svijetom oko sebe.

Cilj ove priče je razumjeti teškoću, prihvatiti različitost i razviti suosjećanje prema svakome, posvuda i uvijek, a posebno prema djeci koja mucaju ili imaju neku drugu teškoću povezanu s govorom.

Trudim se kod stričeka Luke i tete Martine jer znam da bih htio biti dobar glumac kada porastem, a za to zanimanje je vrlo važno kako se govori.

Zato najviše volim ići subotom na svoje vježbice jer uživam u predstavama sa svojim prijateljima. Volim glumiti da sam netko drugi jer tada mogu govoriti kao netko drugi. Jednoga ću dana možda glumiti u pravome kazalištu i pozvati Karla, Rafu i Piju da me dođu gledati.

Siguran sam da ćemo zauvijek ostati prijatelji jer s njima se dobro osjećam. Oni su ja i ja sam oni, razumijemo jedni druge kako se osjećamo, radujemo se svakom poboljšanju našeg govora. Oni su moja „banda“, a ja njihov „bandit“.

Jedino bih još volio imati više takvih prijatelja i među ostalom djecom koja nemaju potrgani govor. Uz njih bih se volio osjećati isto tako dobro i prihvaćeno.