Zmago Šmitek (1949.-2018.) slovenski etnolog, antropolog, nadasve izučavatelj izvaneuropskih folklornih i općenito kulturnih tradicija dovršio je knjigu Šumor divljine neposredno prije odlaska s ovog svijeta u rujnu 2018. i ostavio ju je kao primjerenu ostavštinu jer je u njoj na način svojstven samo čovjeku izuzetne erudicije uspio jasno u kontekst suvremenosti staviti ono čime se na razne načine bavio cijeli život – način na koji se čovjek, oboružan znanjem koje mu priskrbljuje s jedne strane tradicija iz koje izrasta (i u koju urasta), a s druge strane stalni napredak znanosti i tehnologije, odnosi prema prirodi i društvu. Polazeći od postavke, nepobitne u svojoj jednostavnosti, da čovjek, unatoč velikom i stalnom napretku znanosti, oduvijek ima potrebu komunicirati s prirodom i na intuitivan, često mističan, način, Šmitek nam u Šumoru divljine oslikava rubno područje ljudskog znanja, pleše po hrptu planine s kojeg se na jednu stranu pruža pogled na padinu onog znanog, istraženog, provjerljivog, ali s druge i na ono manje jasno, maglovito, intuitivno, ali prema mnogim tradicijama svejedno funkcionalno i jednako spoznajno relevantno. Povezujući ta dva elementa “finim vezom” Šmitek je satkao tekst koji čitatelja uvlači u sebe ne dajući mu gotova, neupitna znanja poput nekog orijentalnog gurua, već takav koji čitateljevu svijest otvara za potpunije razumijevanje svijeta koji nas okružuje, koji ga uči da je moguće nešto ne razumjeti, a ipak to znati. Prateći pojavne oblike odnosa čovjeka i prirode (ili okoliša općenito) kroz povijest i u različitim geografskim područjima, Šmitek, naizgled bez velikog truda, uspijeva postaviti teoretski okvir kroz koji u posljednjem  poglavlju knjige promatra i suvremenost, impresivno primjenjujući svoje spoznaje i na određene političke procese i aktere iz naše bliže povijesti, pokazujući nam koliko je ono iskonsko u odnosu čovjeka i prirode prisutno u nama još i danas.

… Šmitekovo proučavanje mitologije i religije u mnogim djelima temeljilo se na usporednoj metodi, koja je slovenske mitološke strukture predstavila u široj indoeuropskoj ili euroazijskoj perspektivi. Tako se u svojoj pretposljednjoj knjizi  “Mandale: Tajni vrtovi prosvjetiteljstva” (2016.) bavio tradicionalnim prostornim, vremenskim, arhitektonskim i umjetničkim koncepcijama kozmosa i mitoloških struktura u budističkom svijetu.

Šumor divljine u tom pogledu nije iznimka jer se prvenstveno bavi starim ideološkim strukturama i spoznajnim obrascima koji se mogu pronaći u folklornoj građi i mitologiji slovenskog (i slavenskog) prostora. Ova nas knjiga vodi u svijet prirode ili, kako nam govori njezin pjesnički naslov, u divljinu. U predgovoru autor objašnjava da se pojam prirode danas može pratiti kao da istječe iz dva izvora. Prvi se odnosi na etabliranu međunarodnu znanstvenu proizvodnju, poput biologije, fizike, ekologije, a drugi na narodni ili mitski doživljaj prirode i njezinih pojava. Ovo posljednje razlikuje se od znanstvenog “objektivnog” tumačenja “ekosustava” jer sadrži i više od sustavnog empirijskog proučavanja i zamjećivanjem i domišljanjem dopire do entiteta izraženih metaforičkim i simboličkim jezikom. Ova vrsta znanja na različite načine objašnjava konkretna ljudska iskustva prirodnog svijeta, od samog njegova nastanka, koja su kroz stoljeća (i tisućljeća) različito bila isprepletena u društveno moralne vrijednosti, filozofiju i religiju.

Iz recenzije