Kada je 1974. književnik Branislav Glumac donio svoj rukopis Zagrepčanke u jednu ondašnju veliku izdavačku kuću bez točki, zareza i velikih slova, urednik se nije usudio izdati je sve dok za taj rukopis nisu saznali Matković i Krleža, koji su svojim autoritetom dali zeleno svjetlo te je nakon skoro dvije godine čekanje djelo ugledalo svjetlost dana i svoju publiku, a roman je postao preko noći hit koji se pamti i čita dan danas.

Luka Premer, mladi pisac tek na početku svoje karijere, u svojem prvijencu romanu posegnu je za idejom Branislava Glumca, ali je otišao i korak dalje, ne stavljajući čak ni ,,kvačice” na slova, pišući jezikom koji danas pruža mobitel s anglo-tipkovnicom. Luka svoj roman vodi dramaturški precizno i u toj fikciji likova osjeti se da, iako je mlad (tek 19 godina), ima neograničenih iskustava koje je proživio sa svojim prijateljima, a njegova talentiranost daje mu za pravo da bude kritičan prema društvu.

On svoj roman piše u prvom licu stilom proze u farmericama, što mu je dalo neograničenu mogućnost govora s ulice, od slenga do psovki, koje će moralisti proglasiti vulgarnima, ali ovaj roman o životu današnje mladeži bez takvog izričaja bio bi sterilan i uklapao bi se u suprotnost zbilje koja nas okružuje, a koju ni njihovi roditelji, ni učitelji jednostavno ne razumiju jer im sistem nalaže da prikažu lažnu stvarnost društva, vodeći se napucima društvenog sistema i klera.

ur. Zdravko Odorčić