Bio jednom jedan zec koji je živio u mračnoj šumi i uzgajao repu. Zec je bio sam sebi dovoljan i NIJE volio dijeliti s drugima. Ma kakve li koristi imam od dijeljenja? mislio je zec. Što više drugima dajem, to manje ostaje MENI.

Jednoga dana na drugi kraj šume doselila se ljubazna i brojna obitelj kunića. Kako su se tek uselili u novi dom, smočnica im je bila prazna pa je kunić zamolio zeca za pokoju repu. No zec mu je ljutito odgovorio da on svoju hranu ne dijeli i da za obrok zamole nekog drugog. Kunići su se za hranu snašli i bez njegove pomoći, a uskoro su uzgojili i vlastiti vrt prepun slasnih mrkvica… Iako je zecu njegova repa bila draža, ipak je ostao zadivljen gredicom mrkvi. Kada mu kunići ponude druženje i tanjur juhe, on to tvrdoglavo odbije držeći se svog stava da ne želi dijeliti ni svoje ni tuđe, ne želi sudjelovati u šumskoj zajednici, ne želi prijatelje, ne želi…

Priča će se zapetljati kada šumom krene harati pohlepni vepar, ali brzo i raspetljati jer će upravo zec shvatiti da će, podijeli li ono što ima s drugima, zauzvrat dobiti mnogo više – ono što je u životu najvažnije…