Čitatelj može lako smaknuti pisca. Zatvori njegovu knjigu i odloži je da je više nikad ne otvori. Osim ako je pisac lukav poput perzijske djevice Šeherezade koja je život svoj pričom čuvala, pripovijedajući svojem suprugu, vladaru, ljubavniku priče koja su ga uvijek ostavljale neutažene znatiželje zbog koje je nju, jedinu od mnogih poštedio i ostavljao na životu kako bi mogao sljedeće noći čuti kraj priče, kraj koji je njegova supruga, koja je trebala to biti samo jednu noć i onda umrijeti, uvijek preobličila tako da se premetnuo u početak nove, i tako cijelih tisuću i jednu noć. Pričom je Šeherezada zavela Šahrijara. A pričom nas zavodi i Flisar u ovom pseudoautobiografskom romanu u kojem, uvodeći upravo Šeherezadu kao lik, prikriva da je upravo on naša Šeherezada, koja plete priču uokvirenu drugim pričama, navodeći nas da čitamo dalje, da knjigu uvijek iznova uzimamo u ruku, da tražimo kraj, smirenje, razrješenje. No to se razrješenje u knjizi ne naslućuje, a kad konačno dođe ostavlja čitatelja u čudu, ne u čudu zbog konkretnog sadržaja tog razrješenja, već zbog pitanja koje nam lebdi nad glavom kad knjigu dočitamo: je li Flisar uistinu uspio u onome što nastoje postići svi pisci? Ono što je Šeherezada u njegovu romanu tražila od Šahrijara. Ispričati priču koja je izvorna, koja nije ponavljanje već tisuću puta prepričanih motiva? Koja će biti konačno ona tisuću i druga priča, ona koju nastoje ispripovijedati svi pripovjedači nakon Šeherezade. Možda takvu priču i nije moguće ispričati, ali ovim romanom Flisar se vraški približava tom idealu.